Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom
putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga.
Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas
me je moj prijatelj udario!”

Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u
kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i
poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj.
Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj
spasio!”

Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi,
iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada,
nakon što te spasih, pišeš po kamenu – šta to znači?”

Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi,
sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao
taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje
na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi
bio zaboravljen.”

Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari otiskivati na kamen!